Igre Identiteta

Maska? Ili si to Ti? A ko si Ti? *** Nekada je predstava savršena, ali publika nije. -Laura Epi-

16.10.2008.

Svođenje računa




Sad je uistinu jasno:
u meni uvijek postoji ona nit

od iluzije,
i ne samo od iluzije,
                           nego i nečega između nje i

                                                                     nekih drugih iluzija,

od sna, od žudnje i od požude,

od nemogućnosti da se vratim i
ondje gdje sam ostala da se nađem,

od neuspjelih metafora,

od užarenosti pod sunčevim zracima, od
                                                                       strahovite ljutnje.

Ima i Kirka, nosi masku djevojčice Belkise i trčkara po šedrvanskom vrtu.

I tuge, i grube, mnogo grube stvarnosti
što se prazno ušuljava u tijelo.

Grešaka, ali ne onih umišljenih, nego
                                      istinskih, besciljnih, koje ne služe
                                      ničemu osim da služe ničemu.


Kad budem urlala da se u meni ništa ne ponavlja
i da sam niko,
bacite mi u lice te moje dragunlije,

mokri zrak jesenji,
sav besmisao svega što nije prvo i novo,
                           a i onoga što je prvo,

prolijte mi po kosi, kao vodu,
šizofreniju,
epilepsiju,
razaranja, srušene tvrđave,
sprege,
dozivanja,
egzorcizam,
simbole,
pobune,
eden u punom sjaju vlastitog apsurda,
krhko tijelo,
vampire,
pustolove,
čuvare.

Maskama i cirkuskim tačkama, svime onim što sam dala i uzela,
me kamenujte.

I neka vas bude mnogo: da mi bude smiješno, i glupo; da ostanete dosljedni vlastitom stilu.

Kad budem opet urlala da se u meni ništa ne ponavlja
i da sam niko,
bacite mi u lice i riječi,

jer sva sam od njih,

bacite mi i ljubav da se slijepi na kožu,

neka se sudarim sa sobom i u tom
omiljenom mi stanju užasa,
neka ponište se u meni sve slike

i neka konačno to što urlam
bude istina.

13.06.2008.

Tvoja iluzija












Ekstaziram buljeći u

u zjenicama tvojim

        prizor

razaranja kockica

koje si još kao dječak složio
   
                                        ispod velikog stola

na kojem su plesala tvoja buduća iskustva

stvarajući siluetu poze u kojoj si prvi put

                                                    vidio mene.



Pa, naravno!

To nisam ja.



To nisam ja, to nisam ja... -

- stojim u vremenu i vrištim

u uspavano uho tvoje zanesenosti - ... nisam ja...

11.06.2008.

Riječi

Pokušavam izmisliti takve
riječi
koje će biti slobodne od pathosa,

a koje će ipak
o tebi
sve reći.



Te riječi:

ne smiju biti tvoje ime,
ne smiju biti molećive niti sadržavati imperativ,
ne smiju biti izvedenice od riječi ljubav niti riječi mržnja,
ne smiju biti od onih koje se izgovaraju svaki dan, a pogotovo ne smiju biti od onih koje se izgovaraju više puta dnevno (najbolje bi bilo da nikad nisu izgovorene).



Valjda bih htjela okupati od emocija ovo
                                                                    nedostajanje?
(Da se čini da i oko srca imam neurone.)
Da se čini da te ne volim ovako kako te volim.


Pokušavam izmisliti takve
riječi
koje neće spominjati ljubav,

a koje će ipak
o njoj
sve reći.

08.04.2008.

Između

Iz međusvijeta moram negdje da se pomjerim.

 

               U polusvijet ili u svijet, negdje

               Gdje postoje saznanja.

 

Odavno ne znam kakvo je napolju vrijeme,

Niti valja li kafa u najdražoj kafani.

 

Sinoć sam bila žena nekakvog kralja,

Ali sam nosila dijete njegovog pastorka,

Koji je bilo zao kao zlo samo,

Koji je bio toliko zao da je imao moć,

Koji je bio zao kao ja,

 

Ali mene je volio

I bio je divan sa mnom,

I svi su znali da je moje dijete njegovo, a ne njegova debelog očuha,

I svi su se bojali.

 

Mene je samo obuzimala blaga nelagoda:

Šta ću, kad dođe vrijeme neke nove trudnice koja se ne boji, a ja,

 

Kao ona blijeda mlada žena tamo,

 

Budem odgajala dijete, zaboravljena.

 

 

Ali to ionako ništa nije pravo. Ja nisam zla.

 

Nije pravo ni vrijeme napolju, ni ona kafa.

 

Pravi je ovaj memljivi međusvijet,

A ja nikako da budno protrljam oči,

Nikako da se našminkam,

Nikako da nađem nešto što mi lijepo stoji.

 

Šta ako ovdje smrdi, a ja to ne primjećujem?

Zrak u ovoj maloj sivoj sobi mora da se ustajao.

 

Možda i ja tako smrdim.

 

Iz međusvijeta moram negdje da se pomjerim.

 

               U polusvijet gdje sam polovina

               Ili u svijet gdje sam cijela,

               Negdje

               Gdje postoje saznanja.

 

Gdje nema stvari koje pripadaju nekome koga nema

Gdje ne treba da se otvori prozor,

Štaviše, negdje gdje nema ničega što se može otvoriti jer – sve je otvoreno i

Slobodno

slobodno

slobodno

 

 

 

 

17.02.2008.

Oči



Moje noći: duge žute požude
pružile su ruke za Tobom
U dno noći Tvoje tijelo sja
Tople kose gore plavom vatrom
Duge crne dvije čarape
dvije večernje crne molitve.
Iz sobe leptiri plavi odlijeću.
Oči se u tamu liju
Oči cijeli beskraj noći Tebe snivaju.


                                 (A. B. Šimić)

10.05.2007.

U potrazi za izgubljenim identitetom




Sa zidova me uznemiravaju klovnovi.

 

Gdje završavaju maske

i počinjem ja?

 

Je li njihov kraj na rubu plača?

Ili u kutku osmijeha kratkog?

 

U stidu od pogleda

Ili u vrelini dodira butina iz sna?

 

Sa zidova urliču klovnovi.

 

Završavaju li igdje maske

i postojim li ja?

23.03.2007.

Opčinjena



Njegovi prsti otkrivaju podatnost moje kože
i pale male bezbrojne neonke sreće
                                                       ispod mojih trepavica.

Danima mu gledam oči,
                                     a nemam pojma koje su boje.

On - to je ponovna vjera u sve što sam potisnula izgubivši naivnost,
                                                                                                          prelijepu i čistu.

14.03.2007.

*

Laura Epi je odselila.
Možda samo privremeno.
A možda se rađa i neka druga, sasvim nova.

02.02.2007.

Miki Antiću, povodom njegove posljednje pjesme "Svjedok"



Da, svugdje si tamo gdje su Ti tragovi.

Trifunov u kafani govori Tvoje stihove.

Doduše, jedna fabrička ljepotica dreči i smeta,

ali smo se smijali i odlučili napisati Odu kokoški

i nije nam to smetalo da  primijetimo:

Da, jesi svudje gdje su Ti tragovi:

u nekoj dalekoj zvijezdi

i između mojih prstiju na žutoj hartiji,

između zidova u sobi crvene boje

i još si veći, još dalji, još bolji...


S Tobom ne samo da se može nego je i neobično.

10.01.2007.

Fatalnost



Ovjenčana lovorom,
dat ću ti sve što oduvijek želiš,
a onda sve i uzeti.

(U glavi stalno čuješ eho mog smijeha.)


                                                   Laura

02.01.2007.

O tome kako muškarci, pogotovo bosanski, a nadasve sarajevski shvataju ravnopravnost među polovima; o sarajevskoj "raji" iz Markija i njihovoj hrabrosti; o (ne)sigurnosti

            Po ko zna koji put otkrivam da su muškarci izumrli. Ili su bar endemska vrsta. Ovo što sada živi u njihovim tijelima su bahate kukavice bez manira, s maskom frajera ispod koje se krije nesposobnost da prema ženama ispune svoju iskonsku dužnost koja bi trebala da bude osnovna karakteristika muškarca koja ga definiše: oni danas nisu sposobni niti žele ženi pružiti zaštitu i sigurnost. U širem i užem smislu te riječi. I doslovno i metaforički.

            Znate li da je sasvim normalno da se u sarajevskom kafiću i malom noćnom klubu, Markiju (Marguee), kultnom mjestu na Obali koje tradicionalno okuplja gimnazijalce, studente i navodnu sarajevsku urbanu, produhovljenu gerilu, na novogodišnju noć desi da dvojica mladića udaraju šakama u glavu djevojku, a da ostali podvikuju i navijaju za njih? Nemojte biti iznenađeni, to je sasvim normalna stvar za muškarčine iz Markija. Sve počinje od crnca koji se tu zadesio, vjerovatno prvi put u životu. On, pijan i zajeban, odluči kvalitetno za guzicu zgrabiti sarajevsku studenticu koju vidi prvi put u životu, a koju, uzgred budi rečeno, bar iz viđenja znaju hrabri muškarci iz Markija. Budući da niko od njih ne smatra da crncu treba šakom naplatiti takav gest, on se mora zadovoljiti djevojčinim šamarom. Minutu kasnije djevojka s leđa od crnca prima udarac dovoljno jak da joj utrne glava i da je obori na tlo. Vrli i hrabri, nadasve odlučni muškarci iz Markija odlučuju napasti društvo u kojem je djevojka, ispred Markija, kad su požurili da napuste to mjesto. Pri tom djevojka koja je već dobila jednu šaku u glavu, dobija bar pet sličnih od velehrabrog, nadrogiranog povremenog konobara u istom kafiću, zvanog Eki. Izopačene face, on odluči da curu ne pusti da ode kući dok ne bude doslovno premlaćena. Vlasnik lokala, omraženi pedofil i idiot, podsmjehuje se i sasvim mu je svejedno. Važnija je sisa šesnaestogodišnje djevojčice iza šanka! Naravno da nikom ne pada napamet da zaštiti jadnu djevojku. Ona je, na kraju krajeva, trebala pustiti crnca da je šlepa za stražnjicu. To bosanskim muškarcima nije ni najmanji problem. A još kad simpatična, superurbana, kompaktna, odana raja iz Markija vidi svog konobara  „u opasnosti“, smjesta se stavlja na njegovu stranu. Ako ne da pripomogne, onda bar da navija. I crnac mu se rado pridružuje. Crnac i sarajevska raja u borbi protiv djevojaka. Bravo, ljudine! Još jednom ste se dokazali! Istini za volju, nisu tu bile samo Sarajlije. Nego i gomile studenata, vrlih bosanskih mudonja.

Nikome, od najmanje tridesetak muškaraca u kafiću, nije izgledalo neprirodno da muškarci tuku ženu. Šakama. U glavu.

Šta su simpatične pičkice rekle Ekiju kad se vratio mišića nategnutih k'o kod Supermana? Bravo, jarane, jesi je razbio, svaka ti čast! Spasioče naš!

I onda još samo jednom neka neko kaže da su Bosanci rasisti! Njima su crnci najbolji prijatelji za koje ginu. Sitnica je istući neku djevojku ako ona ne dozvoljava da je njihov crni prijatelj napastuje. Voljela bih vidjeti da li bi tako bratski nastrojeni bili prema mudonji Ekiju da udari crnkinju u nekoj crnačkoj kafani u Americi. Prije da bi mu isčupali utrobu i pojeli je kao mezu. Sumnjam da bi mu crnci pritrčali upomoć i još dodatno išutali svoju sestru.

Ali nije to nikakvo čudo s obzirom na to da govorimo o zemlji u kojoj je normalno da na šesnaestogodišnju curicu u autobusu drka manijak, prethodno svukavši hlače do poda, i da ni jedan od desetak prisutnih odraslih muškaraca ne reaguje.  To su muškarci sasvim  otporni na djetinji plač sat i pol zajedničkog putovanja nakon što je djevojčica shvatila šta se dešava. Nigdje  u njima, ni u jednom trenutku, nije zatinjao instinkt da odbrane ženu, dijete. Njih se to ne tiče. Oni odavno nisu muškarci.

Ovo je zemlja u kojoj svaku ulazak u tramvaj ili trolejbus za ženu predstavlja visoku opasnost od napastovanja trljanjem na koje niko neće reagovati, svaka takva vožnja trauma silovanja koja naše „muškarce“, u najekstremnijem slučaju, može uznemiriti tek toliko da se podsmjehnu. Ali ne treba to podcjenjivati! Negdje sam čitala da se veliki broj mišića aktivira prilikom smijanja.

Ovo je zemlja u kojoj će trojica policajaca sasvim hladno gledati kako momak na ulici maltretira djevojku.

Ovo je žemlja u kojoj će na Skenderiji, tokom koncerta, neki zapjenjeni momak napasti djevojku staklenom bocom i stotinu ljudi okolo neće ni trepnuti.

Drage moje, ako ste u braku i muž vas maltretira – to je tek normalno i sasvim uredu. Ako djevojka u Markiju ili djevojčica u autobusu nisu zaslužile maltretiranje, vi sigurno jeste. Nije ni čudo – niste vi mašina da uvijek ispunjavate visoke standarde koje je bosanski muškarac nametnuo bosanskoj ženi. A ko će vas drugi kazniti i dodijeliti vam bar disciplinsku plesku ili iščašenje vilice ako ne vaš muž? Ponekad ne uspijevate biti sasvim pokorne i jednostavno vas se mora upozoriti na to. Bosanski muškarčina ipak ponekad mora koristiti šake da mu ne zahrđaju. Pošto ih neće koristiti da vas zaštiti, negdje mora. Trebate ga razumjeti.

Ovo je zemlja u kojoj, ako djevojka prijavi da ju je momak kidnapovao u vlastitom stanu dva dana i maltretira je, a zatim gospon momak nazove i kaže kako je sve bila mala šala, policija neće doći ni da provjeri. Za bosanskog policajca, zar ste sumnjali, riječ bosanskog muškarca mnogo je pouzdanija od krikova za njega neke histerične, umobolne žene.

Ovo je zemlja u kojoj nije okončan ni jedan sudski proces nasilja nad ženom u porodici!

Htjele smo ravnopravnost! Tako je shvataju naši zaštitnici i junaci.

Muči, ženo, ionako si se previše raskokodakala u zadnje vrijeme. Treba ti šakom žvalje razvaliti! Ili sam bar tako čula da prijeteći govori svojoj ženi ispred pozorišta jedan izrazito krupan i reprezentativan primjerak muške primitivne bosanske vrste.

Na kraju krajeva, ako glupi Mujo u vicu može (mal)tretirati svoju ženu kao zadnje smeće, a to nam je svima smiješno i simpatično kada gledamo Milana u skečevima, kako će se tek ponašati neki „inteligentniji“ primjerak.

                Sretna Vam Nova, lijepe i pametne moje! Želim vam ljubav, sreću, zdravlje, sigurnost i jednog pripadnika endemske vrste (koji zna da estrogen u vama traži muškarca koji je sposoban da pruži sigurnost vama i vašem potomstvu)! :)
21.12.2006.

Zaljubljivanje


Ti si sad sve,

 

Sakriven iza svih još neizrečenih istina,

Stojiš u blagoj izmaglici,

Nježnoj i toploj kao povratak domu u prohladno zimsko veče,

A varljivoj i nesigurnoj kao tumaranje u divljini.

 

Istovremeno si poznat i nepoznat,

Ali ne i stran.

 

Hoću te otkrivati

I čuvam te kao najdraži slatkiš:

Sva ću se posvetiti okusu.

20.12.2006.

Tražim gore lubenicu, da je razrežem i zagrizem





 



Probuditi se ujutro, pa nastaviti spavati do poslijepodne,

Nije li pogled na nebo uvijek isti?

 

Kad je bila mala, A. je u oblacima vidjela oblike, bića i stvari.

 

I evo, smijem ti se:

usta mi se ne mogu više razvući.

Postajem lokalni klaun

I ti misliš da to zaslužuješ,

Ali ne:

 

To je moje milosrđe tebi,

 

I kazna.

 

Pusti zato, neka pogled na nebo danas bude drukčiji:

Samo moj,

Makar i tužan.

 

Nisam li ga zaslužila

Vječito se oblikujući

 

Za vas,

 

opsjednute formom,

 

a moja suština samo se topila, topila

i zemlja ju je upijala.

 

Ima jedan korijen duboko

Toliko pijan od mene

Da se mjesecima uporno ljulja, nikako ne spava,

Tetura podzemnim ulicama i recituje najiskrenije stihove,

 

I istina je da nisam ničija,

Ni svoja,

Niti sam to ikad bila,

Sva sam njegova,

 

A on, blesav,

Nakrivio šešir

I priča, priča,

Nikako da stane.

 

Odaje me zemlji i prašini

I sve ono što sam vjekovima krila,

On više ne može da šuti.

 

I neka,

Neka budala i pjeva ako hoće,

 

Dok se ja ovdje prazna pravdam,

Njemu je svaki pogled na nebo drugačiji.

 

 

 

11.12.2006.

Tuga


Stvari su zatvorile oči
i ne bulje u mene više
u mene nista ne gleda

noć se nasukala na prozor
i kiša se čuje

stomak mi vrišti,
pluća mi vrište,
u grlu mi vrišti,
mozak mi vrišti

Plakala bih.

06.12.2006.

Umišljeni miš


On podjeća na junaka antičkih drama:

ima lijepo izvajane mišiće,
spiralnu kosu,

i njegova tragička krivica
leži u činjenici
da samo on vidi auru iznad svoje glave

veliku
i blistavu.

Zagledan je u nju kao u najljepšu  boginju
koja ga čuva.

06.12.2006.

Autoproročanstvo



Umrijet ću mlada.

Ali prije toga,
prije toga izgubit ću jedno oko,
mislim lijevo,
ali nisam sasvim sigurna.

03.12.2006.

Razgovori s Evom (IV)


Prije,

Kad proljeće donese miris polena,

Ili jesen kad raznosi suho lišće ulicama

I ono pucketa pod nogama,

(Svaki dan nosi nešto što na njega podsjeća),

Eva je tražila Adama

I govorila kako osjeća fizičku potrebu za njim,

 

A ja sam je uporno ubjeđivala da je bolje što ga nema ovdje

I što ga neće sresti

 

Jer je bolje ne naći ga

 

Nego naći

I shvatiti

Da Adam više nije Adam,

 

I još gore,

Shvatiti da Eva više nije Eva

 

Možda bi sada bio šokiran da Evu može seksualno privući i žena,

Ili da se posvetila budizmu,

Ili možda uopće ne bi bio šokiran,

 

Ali ljepše je to

Možda

 

Od svake sigurnosti.

 

Možda tamo odakle smo došli,

Tamo gdje je Adam sad,

Identitet na neki čudan način nije tako dijalektičan,

Možda smo tamo suma svega što smo bili i što smo mogli biti,

I pretvaramo se u neki divni mirisni vjetar,

 

Možda onakav vjetar

Kakav je dodirnuo Evinu kosu kad mi je sinoć rekla

Da osjeća duhovnu povezanost s Adamom

I da je ta veza sada čista.

 

Eva više ne nosi hrpu Adamovih fotografija,

 

Eva se više ne boji.

Eva je sada slobodna.

03.12.2006.

Rascjepljenje


Bili smo Jedno:

Moji prsti izrastali su iz tvojih,

kose su nam bile vezane u mrtve čvorove,

a moja utroba bila je budući Olimp za tvoje božansko stvaranje

Tebe i mene

Novih,

Budućih.

 

Naši krici

Dok smo se kidali jedno od drugog

Sledili su duše;

A tijela su gorjela od užasa

I krv je liptala iz rašivenih udova,

Koprcali su se rasječeni prsti

I plavile su stravom naše utrnute lobanje.

 

 

Iz očiju su mi istekle zjenice:

Bez tebe sam ostala slijepa za sutra,

za buduća svitanja i sutone,

za buduće knjige i priče,

za buduće djevojčice i dječake,

za buduću zelenu travu i lijepe vrtove,

 

za buduće nas...

 

Lice mi je pomodrilo od bola

I iskrivilo se, izopačilo do nakaznosti.

 

Sad smo ranjene zvijeri

Svaka u svom smrdljivom skrovištu

ližemo rane

i nadamo se da smo kao gušteri

te gledamo u razrovane rupe

i čekamo da nam izrastu novi udovi.

03.12.2006.

Pismo Prvo


.

 

Izmislila sam neke prijateljice koje stanuju u meni, pa šta?

Zar je tako strašno željeti nekoga ko se druži samo s tobom?

 

Svi smo mi, u suštini, posesivci,

I to mi ne možeš poreći.

 

..

 

Subota je.

Ustvari, već je nedjelja.

Nije ni bitno, bitno je da je vikend,

A ja sjedim kući i kuham poslije ponoći.

Nisam ništa skuhala mjesecima.

Ne mogu da kuham sama da bih jela sama.

Do večeras. Odjednom:

poslije ponoći mi sine da sam gladna.

Možda to ima neke veze s tim što sam privremeno ostavila drogu i alkohol.

U takvim periodima iznova spoznam glad.

 

Bilo kako,

Sjetila sam se kako si mislio da kuham odvratno.

A to je zato što si jeo ovdje samo jednom.

A tad mi se zanedalo.

Ili nisam imala para, ne sjećam se,

Uglavnom, ne možeš pričati da neko loše kuha zbog jednog lošeg jela.

To me užasno povrijedilo.

Otrovala sam te tad, pa šta...

 

A poenta nije ni to što sam te otrovala

Nego to da ti mene uopće ne znaš.

 

Ne možeš smatrati da znaš ženu

Dok te ne otruje bar triput.

Kad znaš kakav joj je okus kad te ubija,

tek ćeš obožavati onaj kad ti na jeziku daje nove živote.

 

...

 

Koliko god da me ne znaš,

Uvijek si me inspirisao da ti se otkrivam.

 

Sreća pa nismo zajedno proveli puno vremena,

U suprotnom bih se sad možda osjećala ugroženom.

Sjećaš se da me i prije hvatala panika od zbližavanja.

....

 

Ne mogu da vjerujem da boju noktiju nisi komentarisao.

Mislila sam – bit ćeš šokiran takvom promjenom.

 

.....

 

Maca je narasla.

Više se ne može nazvati macom, to je zvijer.

 

Imamo skroz neki čudan odnos,

Ja nju volim, a ona mene brutalno maltretira.

 

Svuda po tijelu imam njene tragove,

Nekad su mi ruke toliko izgrebane da ih krijem u tramvaju.

A znaš koliko volim svoje ruke!

 

Za sve si to ti kriv.

 

......

 

A joj,

Nisam to trebala reći.

Ako i ne volim tebe,

Nju volim,

Ma koliko me mučila.

 

......

 

Eto, to je sve

I neću ti više pisati.

 

......

 

Neću ti više pisati ukoliko do slijedećeg posta ne shvatim da si neponovljiv.

Kao Antić kad piše gospođici Vineti.

 

Na kraju jednog pisma on kaže:

„ ...

Na ulici smo se posvađali, onda smo se dugo ljubili, i bilo je jasno da je volim. Zato i mislim da vam nikad više neću pisati. Uostalom, zar nije tako bolje. Kad umrete, podići ću vam divan spomenik i napisati: ona je trpela mene.

Ima jedna pesma za decu, Preverova, koja kaže: Žirafe pevaju, ali pošto su žirafe neme, pesma ostaje u njihovoj glavi’ Tako je i sa mnom. Možda ću vam i govoriti neke riječi, ali kako sam za vas od danas nem, pisma će ostajati u mojoj glavi.

Od sutra – ništa. Ni razglednica.”

 

Na početku slijedećeg pisma, kaže:

 

“Draga moja Vineti, sve što sam vam do juče pisao ne uzimajte ozbiljno. Predajem se i vičem: vi ste neponovljivi.

Pronalazim vas čak i u travi…”

 

Obožavam Antića!

 

......

 

Možda bih i ja tebe trebala persirati kad ti pišem.

Nekako je profinjenije, zar nije?

Skroz je fancy! ;)

 

Uz to bih ti trebala dati neko neobično ime,

Po mogućnosti strano,

I biti blesava kao Admiral Mahić kad po kafanama recituje o svojoj Marion.

Sigurna sam da ju je izmislio!

Pa, reci, na kojem se to jeziku Marion čita baš tako kako se i piše?!

 

.......

 

Priznajem,

Ono da ti neću više pisati rekla sam samo da se na trenutak prepadneš.

Znam da bi se prepao.

Ti mene neizlječivo voliš.

 

.........

 

Do slijedeće krize,

 

Laura

02.12.2006.

Kraj


Nema ni Desnog

Ni Lijevog.

Sama sam.

 

Zlo je iscurilo u nestrpljivom trčanju za srećom

Koju sam prestigla zajedno sa svime što sam trebala biti.

 

Savjest također.

 

Presvisnuli su, dakle, i jedan i drugi na mojim ramenima,

A da nisu ni primijetili da umiru.

 

Stigla sam očaj,

Pozdravili smo se u jednom dugom tunelu

u kojem je boravio,

I to nije bio obični tunel,

Imao je mnoštvo nekih prostorija sa strana

U kojima su različiti ljudi različito vrištali.

 

Onda sam i tunel prošla.

 

Sad samo ja,

Ja,

Ja,

Ja

I nikog više nema.

 

Ravnodušnost je posljednja stanica.

To je ona čekaonica u kojoj sjedite sami,

a ništa se, baš ništa se ne događa.

 

Jedna tmurna, siva prostorija, prazne klupe

I ja.

 

Tu i knjige postaju sive

i sve su iste.

 

Tu su sve knjige iste!

 

Nigdje više ne putujem

I ovdje ću ostati zauvijek.

 

Da su mi pakao ovako opisali,

Bila bih vjernik.

 

Vatra bi sada bila čak doživljaj.


U nedostatku Drugosti

zaboravljam ko sam,

gubim mogućnost samospoznaje.

01.12.2006.

Greške


Sebi sam tako daleko pobjegla da se više ne mogu stići,

Pa nemam volju ni da pokušavam.

 

Postoji ta distanca između mene i mene

I samo tome možeš zahvaliti što te sad milujem po čelu.

 

Izgubila sam dovoljno vremena da mi još jedan dan

Ništa ne znači.

 

Izgubila sam dovoljno vremena i time dobila ostatak život

Za traćenje.

 

A s tobom je traćenje.

 

Ti si najgora hulja svijeta.

 

I nisu uzalud tvoji bili onako ljubazni prema meni,

 

Mislili su: ja sam jedina nada za tvoje ozdravljenje,

 

Ali tvoje šizofrenično stanje je toliko sjebano

Da ti ni ja nisam mogla pomoći,

 

Sve što mogu uraditi jeste da dâm nova imena obojici u tebi,

 

Ja ih uostalom obojicu tako dobro znam da po pogledu raspoznajem koji je koji,

 

Po kratkom odbijanju svjetlosti u zjenicama.

 

Tvoja majka je ustvari napravila jedinu grešku

Kad se udala za tvoga oca.

 

Ona je vidno inteligentnija,

Iz čega proizlazi da je on primjetno neinteligentniji,

Da ne kažem gluplji,

I time je počela cijela tragedija.

 

Sari sam zato rekla:

Dobro pazi kad budeš birala spermu za svoje potomke.

Ako tad napraviš grešku, ne trebaš pogriješiti više nikada.

 

Ipak, tvoja majka mi je mogla reći:

Draga, on je šizofren.

 

Ti si najgora hulja svijeta,

Jebeni luđak,

 

A ja obožavam tvoju divljinu grliti bijelim rukama čiste ljubavi.

30.11.2006.

***



Podsjećala sam te na tvoju majku

sa fotografija iz mladosti

 

I to je jedina istina o nas dvoje koja se sa sigurnošću može utvrditi.

 

Iznova si nam pronalazio sličnosti

(ni ona izgleda nikad nije bila normalna)

I bio ubijeđen da si pronašao obećanu zemlju.

 

 

Čak ni Agnes nije mogla da vjeruje kad sam joj pričala da nokte više ne bojim u crno.

Agita se dodatno unervozila:

Nije to dobar znak, mislila je;

 

A još kad su shvatile da su mi nokti sada boje narandže, limuna ili kivija,

I da hinjim jedino ta tri raspoloženja,

Uhvatila ih je prava panika.

 

Na rubu sam, ubijeđene su.

 

 

U stanu sam očistila svaki, i najmanji predmet.

Velike akcije započinju malima.

 

Onda sam legla i razgledala gdje je pogodno mjesto za vješanje.

 

A to o smrti? Ne ljuti se.

Znaš da ovdje dominira crvena i da mi se stalno smrt vrti po glavi.

 

Moglo bi se desiti da me oni koji čitaju počnu shvatati neozbiljno,

Zato bih uskoro stvarno trebala da se objesim.

 

U torbi imam neki glupi kabl koji nosam svuda sa sobom

Za slučaj da mi „dođe“ kad ne budem u stanu,

Ali toliko svima blebećem o njemu

Da mi je skroz dosadio,

Do te mjere mi se izlizala pomisao na njega

Da bi mi se gadilo njime se objesiti.

Mada to stvarno jeste pogodan kabl,

Ne može se to poreći,

Čvrst je, a istovremeno nekako nježan i naizgled elastičan.

Mislim da mu je i debljina odgovarajuća,

Ne bih voljela da je imalo deblji.

 

Sjećaš se valjda i toga da sam uvijek svima previše o sebi govorila.

 

Da imam epilepsiju i veliki ožiljak na prsima,

Te ko su mi bivši ljubavnici –

- uvijek to izblebećem u prvim minutama.

 

Ponosim se bolešćurama, to stoji,

Ali čovjek bi rekao da su mi bivši neki fini likovi.

Evo, vidiš, ni sad nisam izdržala da to ne spomenem.

 

Zbog toga su mi djevojke nekoliko večeri ranije crkavale od smijeha.

Napušile smo se i imitirale su me kako flertujem.

 

Poslije toga sam rekla: neću nikad više.

 

 

O čemu sam ja ono tebi htjela da govorim?

 

(I ovo mi se prečesto dešava u zadnje vrijeme,

Raspričam se pa blokiram!)

 

Da, da, htjela sam da se pozdravim s tobom.

Ono, za slučaj da se stvarno objesim,

Znaš da se nikad ne zna.

 

I još jednom da ti napomenem ono najvažnije:

Čuvaj se zlih žena!

 

Vještice, mogu te proglasiti mrtvim u sekundi.

Grozno je biti mrtav,

 

A pisati kao da si živ.

 

 

Ljubim te nježno, u očni kapak,

 

 Laura

28.11.2006.

Ruke


Ruke šute istinom.

 

Mrtav si, a ja sam

 

Sretna.

 

 

Ruke su najčistiji dokaz moje prljave igre.

 

To što nemam jedno oko ne znači ništa više od slomljenog nokta.

 

 

Daleko

Bilo je svjetlo

Na svjetlu moje ruke

I prstiju igra

I sreća.

 

Daleko

Bio je mrak

U mraku moje ruke

Na njima felikalije pacova

I san.

 

 

Ruke šute istinom.

12.11.2006.

U potrazi za izgubljenim (ne)vremenom

 

Ponovo smo jedno drugom zaplivali po koži,

Zaronili u oči,

U dlanove,

U krvotok.

 

Zadnje tri godine, ja sam se tuširala.

A ti si kupovao cigarete.

 

Trljala sam kožu

I nakratko se onesvijestila.

Halucinirala:

O histeriji,

O suzama,

O nedostajanju,

O bezvoljnosti,

Beznađu,

O smrti,

Pa onda o nekim drugim muškarcima,

O nekim novim životima,

Čak i nekoj drukčijoj meni.

 

Vratio si se

I osjetio miris moje kože,

 

Rekao si:

Ne daš me nikome.

 

 

Spavamo zagrljeni.

Sanjam nas sada češće,

Mada nikako ne mogu da se odbranim od nekih uljeza u snove –

-         sličnih onoj halucijaciji,

isti oni muškarci,

dragi,

grle me dok spavam,

rukama, ljepšim od tvojih

sklanjaju mi brižno kosu s očiju dok čitam,

i  tepaju mi nekim poznatim nadimcima.

 

Ponekad sanjam i o tome

šta ti se moglo dešavati na putu do prodavnice.

 

Sada smo isprana slika nas davnih,

Nas blistavih,

Nas nezamjenjivih.

 

Trebao si igrati Mocarta,

I žalio si se kako su ti ruke ružne,

A ja sam sanjala da imam baš jednog poput njega

U svojoj sobi,

Ustvari: ta soba bila je naša zajednička, njegova  i moja,

A on je imao duge prste,

one prave muške, žilave, ali klavirske ruke,

Svirao mi je, svirao, svirao...

 

Rekla sam ti, sjećaš se, recitovala sam ti:

Ne ostavljaj me samu kad neko svira...

Ali ti... ti i tvoje cigarete...

 

Suviše i sad pušiš

I nekako mi dođe da te pošaljem opet do prodavnice...

 

23.10.2006.

Bh provincija u pozadini



Večeras su kafanski postači popili zadnju mineralnu u ovoj godini,

Zadnji put ove godine su i prokleli mjesec odricanja

I mljackajući od zadovoljstva utonuli u snove o sutrašnjem trovanju alkoholom.

 

Ko ne ode na ispumpavanje želuca, uzalud je postio.

 

Od sutra više niko od njih neće prijekorno gledati pivopiju Mešu

kojemu ni danas nije jasno zašto mu niko nije rekao da se neće piti ako pobijedimo

prije deceniju i po' kad je u šumi ostavio mladost, volju, pola crijeva,

a zauzvrat dobio mnoštvo metalnih komada da budu dio njega i sudbinu alkoholičara.

 

Prošla je ponoć. Ne mogu da spavam.

U sobu blago ulazi svjetlost noćnih lampi ulice u kojoj sam vozila svoj prvi bicikl,

Zvukovi pucanja petardi od kojih se ukućani istraumatizirano trzaju

I nekontrolisani glasovi iz najbližeg kafića:

petnaestak mladih komšija (= susjeda) pjeva svojoj domovini Hrvatskoj.

 

Mora da je u pitanju samo velika slučajnost što nijednog od njih ne poznajem

Mada u ovom gradu svako svakog zna.

 

Sad nekako i razumijem zašto je mama zaplakala kad sam joj telefonom rekla da planiram izaći s momkom koji se zove Dragan.

 

Za tri godine odsustva

Ovaj krevet

U kojem sam spavala osamnaest godina

Postao je tijesan.

 

Kao da više nije moj.

 

Kao da ovo više nije dom.

 

Kao da ni ja više ne znam ko sam.

 

Ovdje si ili poludio ili sa krizom identiteta.

 

Za dva dana, kad opet krenem u najveći nam velegrad

Tata će napomenuti da ne završavam fakultet da bih išla u Ameriku čuvati djecu

I da se okanim takvih misli,

 

A on ne zna

Da kantina u školskoj ustanovi koju pohađam nije radila zadnjih mjesec dana

i da su u kampu „pomirenja“ izbile tri tuče na, kako se to sad moderno kaže, nacionalnoj osnovi.

 

Nisam mu objašnjavala ni to

Da deset normalnih ljudi raznovrsnih imena s kojima ispijam kafe

zajedničkim snagama se nervirajući

Ne mogu da ne osjećaju otpor prema vlastitoj kulturnoj tradiciji,

 

A nisam sigurna ni u to da uskoro svi oni redom

Neće razmišljati o čuvanju američke djece.

 

 


06.10.2006.

Poslastica

Bila sam sebi rekla da neću stavljati ništa tuđe, ali ovu pjesmu toliko volim da je postala moja.



Miroslav Antić: Porodilište
 
 




Kako je otužan ovaj dvodnevni brak,
bez dece,
u hotelskoj sobi
gde sve podseća na rastanke.
 
Hoceš li da se igramo žmurke
ili školice,
od kreveta do stolice?
 
Ili da ljuljamo ovu flašu vina,
umesto sina,
niz nedelje,
niz mesece?
 
Hoceš li da budem za tebe,
u svim tim jalovim noćima,
najbudalastiji pajac
sa tužnim, filcanim ocima
pa da se cerekam kroz suze
i vrištim kroz uspavanke?
 
 
Evo,
dve moje pesnice -
- dve gologlave kvrgave bebe.
Evo im,
od jodoform gaze najskupocenije pelene.
 
Čitave noći spavaće site i okupane
na tvojim malecnim grudima.
 
I svi će budući moji pokušaji ubistva podsećati na tebe.
 
Sve će na tebe ličiti:
i svetiljke za oknom,
i kiše od lišća zelene,
i dvorci kuća u magli,
livrejisani izlozi,
i sve potresne bajke još nerođene među ljudima.
 
 
Eno:
oslušni!
U slivniku pod tušem svi naši potomci pevuše!
 
Guše se nerođeni.
Rastu.
Sanjaju drvorede i trube.
 
Eno:
oslušni.
 
Na peškiru se suše.
Mljackaju okus sapuna i povraćaju duše.
Dobijaju svoje prve zube.
 
Hajde da budu ružni.
Da budu filmski glumci.
Da budu admirali.
I tužni.
I grbavi.
I najlepši.
 
Hajde da izmislimo za njih iste ovakve bolesti,
iste ovakve svađe,
ovakve zvezdane časove
i pokradene ljubavi.
 
Pa da ih damo nekim dobrim aprilima.
Nekim krilima.
Nekim svilama.
 
Pa da ih damo nekim suludim gradovima.
Nekim padovima.
Nekim gadovima.
 
 
Kako je otužan ovaj sterilni dvodnevni brak
u hotelskoj sobi
između četiri prazna zida.
 
Ja,
izrešetan kao stari oluci,
turoban kao mrak,
izbezumljen od golotinje i stida.
 
Ti,
s kožom koja zaslepljuje kao farovi na okuci
i ustima otrovnim kao mak.
Ti,
koja ništa na svetu i ne znaš,
sem da se skidaš,
da se skidaš,
da se skidaš...
 
Kako ceš mi gledati u oči sutra,
kad svane?
 
Kako ćeš moći da žvaćeš?
Da citaš novine?
Da kupuješ karte za operu?
 
Kako ćeš sa tom utrobom,
okrečenom sapunicom,
uopšte moći da veruješ u neke obične dane?
 
Kako ceš moci da se češljaš i šminkaš
dok sobarice presvlače za nama postelju
i nose ovaj gladni plač da operu?!
 
 
Ostani tako.
Stavi mi ruku u kosu.
I ja plačem.
 
Ostani sa očima ogromnim kao fleke.
Kao puževi.
Kao parčad kolača.
 
Ti si najlepša majka.
 
Ti si dolina gde se topole u magli svlače i presvlače.
U bedrima ti avionska karta za Afriku.
U jeziku ti svetionik sa Pacifika.
Pod rebrima ti gegavo srce kao pingvin korača.
 
Ti si najveća majka!
 
Molim te,
zato,
neka ostane noćas u tebi onaj sin
kojeg smo oboje ipak tako sebično sanjali.
 
Ali da bude kao ti.
Isti takav.
Sa tim šuštavim glasom
i sa čuperkom kao lan
što iznad oka veje.
 
Zar ćeš, inače,
zaista moći kad svane da mi gledaš u ove oči slane?
 
Zar ćeš moći da kažeš: vidim nebo?
I zar ćeš umeti da se nasmeješ?
 
 
Ljubim ruke,
gospođice devojčice i gospodo dečaci,
vama,
nerođenim u hotelskim sobama,
vama,
neželjenim i željenim,
izbrisanim čaršafom ili potkošuljom
iz matične knjige vaših vršnjaka.
 
Evo, jedan pogrešni tata večeras
plače nad vama zaljuljan tako čudno
između najlepših snova
i najbanalnijih raka.
 
Dozvolite mi jednu zdravicu
uz šolju običnog mleka,
u ovom trenutku kad me je čudna,
neka samrtna nežnost dotakla.
 
Dozvolite mi da vam na izmišljeno uho šapnem ovo,
tiho,
tiho kao što mrmlja kroz staru obnevidelu noć sanjiva reka,
tiho kao što šapću nad krovom kiše od žutog i pozlaćenog stakla.
 
Ovo nije novogodišnja čestitka,
ni rođendanski poklon,
zacelo,
 
nego obična,
sasvim obična uspavanka,
kao kad vas vetar sretne
i poljubi u sanjivo oko.
 
Želim da vam svako vaše umrlo jutro,
lepi moji,
bude strahovito belo
i da ostane tako belo.
 
Želim da vam umrlo nebo od zemlje,
lepi moji,
bude u korenju široko,
i da ostane tako široko.
 
Želim da svi vi,
siroti kauboji sa maminim šeširima,
siroti nerođeni gusari izmazani oko usta džemom i medom,
želim da svi vi,
lepooke tatine maze,
svi neroeni, redom,
da svi vi tamo u klijanju,
u budućim suncokretima nekim
i žitnim poljima zrelim,
imate pod zemljom srce
kao lampion beli
pa da vam vekovima iz pogašenih zenica zrači.
 
Ja,
eto,
samo toliko svakome od vas želim.
 
Možda naizgled mnogo,
ali ipak
- malo znači.
 
Najzad,
ovo i nije novogodišnja ccestitka,
nije ni poklon za vaš nepostojeći rođendan,
nego obična,
sasvim obična uspavanka
kao kad vas vetar poljubi u pokojno čelo
i odgega se u san.
 
Ljubim vam ruke,
vi nerođeni,
evo se nešto u oku kao samoća oplelo.
 
 
Tiho...
Hajdemo sada tiho na prstima
da se ne probude vaše umorne
hotelske mame.
 
Iskradimo se vi i ja
da malo šetamo sami
kroz jednu kristalnu noć,
najlepšu noć na svetu.
 
Da se nagutamo belih kokica kiše
i da nam nešto prelepo,
prvi i poslednji put,
teče niz dušu i niz odelo.
 
I jata bakarnog lišća
da nam dolete na ramena.
 
Ljubim vam ruke,
vi,
moji progutani krici.
 
Ljubim vam ruke,
vi,
moje nerođene igračke,
utopljenici i spomenici.
 
05.10.2006.

Mokri jesenji sumrak









Prikačena kao krpelj u kožu vlastitog života,

 

Slušam kako stenju sjećanja,

 

predsmrtnički,

 

škripe i kašlju.

 

Napominju hitnost samorekreiranja.

 

 

 

 

Samoća šutnjom obznanjuje svoje prisustvo.

 

 

 

 

Nekdanja zastrašujuća misao

 

Kako sam pasivni čitalac svog postojanja,

 

Suočena s mogućim nedostatkom teksta,

 

Postaje bezazlena.

01.10.2006.

Čuvari besmisla

 

Toliko smo se posvetili stražarenju nad vlastitim srcima

da ne primjećujemo da su i oni od kojih ih štitimo u odbrambenom stavu.

 

Sklupčali smo se sami u budžacima i ližemo navodne rane

zadobivene u navodnim napadima iz prošlog vremena,

a ono nam se ipak čini odsanjano ili čak tuđe, kao film ili pročitana knjiga.

 

Zato i umišljamo na (svetim) srcima brazde,

one spajaju nas prošle i nas sadašnje,

i svojevrsni su pečat da smo mi – mi.

 

 

 

Otkad je oslonac svijest da oslonca nema ili uvjerenost da ga ne može biti?

Pa zar zateturamo svojevoljno,

a ne zato što izgubimo ravnotežu?

 

Ako ne budem vjerovala ljudima, kako ću vjerovati sebi?

 

Štititi se i od onih koji dolaze u miru:

to je za barbare, koji su prolazili prije,  

kazna što ih nikada neće stići.

 

Bolje je šetati alejom kojoj se ne vidi kraj, pa pri krizi svijesti udariti glavu o tvrdo tlo

Nego sjediti između zidova čekajući da glava padne na mek jastuk.

 

Otkad je nesigurnost smrtonosnija od gladi?

Srnu će možda zgrabiti zvijer na zelenom proplanku uz bistri potok,

Ali je nikako neće umoriti glad u šikari dok oko nje plodovi rastu.

 

Bojimo se moguće smrti sutra,

Pa odlučno prestajemo živjeti još danas.


 



Ali brazde su onoliko lažan pečat koliko smo ih umislili,

Oni od juče mi – to nismo mi danas

Niti to želimo biti.

 

Ni oni koji bismo sutra bili ne bi plakali za ovima danas.

 

A naša srca?

Nisu im postavljene zasjede.

(Ne vrebaju ih naoštreni nokti niti iskeženi zubi.)

Nisu ni sveta, samo su od ustezanja dobila blijedu paćeničku put.


 


27.09.2006.

Šizofrenija


Podsjetio si me na to šta znači biti žena.

Ja sam tu ideju davno imala u glavi kao nagovještaj onoga što će biti,

Ali su mi je putem iscuclali psihički vampiri koje, kako sam ti već mnoštvo puta rekla, i Satana osuđuje.

Hvala ti.

Sad sam tu ženu našla u sebi i ne mogu da joj se ne divim.

(Kako bih voljela zauvijek biti jedno u poljupcu s njom.)

Gledam je s nekim raskošnim sjajem u očima. Obožavam je!

Krenem da joj dirnem svilenkastu kožu, ali mi se u svom sjaju učini sveta i neću da isprljam tu njenu svetost. Nemam više prava. Pustim je da dostojanstvena, uspravna sjedi na svom bijelom tronu, a ja je iz mračnog ćoška gledam, ponizna pred njenim veličanstvenim nježnim skutama.

Nemam prava, jer ona na neki čudan način nije moja, i ne može ničija ni biti do tvoja.

 

Tvoja.

I ti je, eto, voli. I svojom muškošću, kojom si je otkrio, budi joj najveći.

 

A na mene zaboravi. Ja ću biti nijema od posmatranja.

12.08.2006.

vrijeme je stalo

Ilhana Jeleč (rođ. Gvozden) umrla je sinoć u dvadeset trećoj godini života.
Njen sin, Mak, rođen je prije manje od tri mjeseca.



Pričat ćemo mu o Tebi i o predivnoj energiji koju si imala!

Hvala Ti za prijateljstvo svih proteklih godina. Za ljubav. Za smijeh.

Prvi put želim da nešto gore ima... da Te opet mogu sresti svi koji su Te ovdje voljeli. I ne znam je li to utjeha ili još veća tragedija, ali takvih je bilo mnogo.

Ovo nije posljednji pozdrav! Ovo ne smije biti posljednji pozdrav!





09.08.2006.

Nijema

Maloprije sam prvi put udahnula zrak
Još od one zime kad si umro.

Shvatam: to je prošao prvotni šok.

Od tog saznanja vilica mi se opet koči
I osjećam da ću se zakocenuti.

Prije nego što se to desi,
Mahnito pokušavam razmišljati,
Ali ne mogu da se sjetim ni o čemu treba da razmislim,
Ni zašto.
Panika.

Nemoć je kao zvijer u kavezu.

...

...

...

Svake večeri ja se iznova samoubijam
Vješajući se o sjećanje na tvoju kosu.

Ovdje umirem,
A oživljavam kao zvuk poderanih glasnica
Što se odbija od zvijezde do zvijezde
Zapomažući tvoje ime.

Ako sada počnem da vrištim,
Moj krik nadživjet će vječnost
Ali od njega neće zaglušiti mali prozirni čuvari granica između onda i sad,
Neće pokriti uši rukama,
A ja neću protrčavati, protrčavati...
Niti ćeš me ti čuti.

...

U kojem obliku si ponovo rođen?
Kad bi mi dao bilo kakav znak!

Jer ja uporno trčim od biljke do biljke,
Drmusam svaku da mi kažu:
Jesi li ti?!

Onda se sjetim: nikad te nisam tako grubo budila,
Pa pokušam češkajući ih po glavicama,
Čekam da progledaju i razbude se.
Ništa!

Poslije svake razočaram se tragičnije
I pomislim da te nema više nigdje.

Ponekad mi se, opet, učini da si svugdje,
U svakoj ptici,
U svakom oblaku.

Ali onda moja sebičnost progovori:
izgledaš mi rasplinut, neuhvatljiv, dalek:
kao ptica
i kao oblak.

...

Evo se ponovo moja usta šire u nevjerici.

...

Rekoh ti, pokušavam se sabrati, ali,
Bez tebe,
Svaki trenutak po svojoj prirodi je šokantan.

08.08.2006.

Postojanje kao žudnja

O Njemu ne znam ništa.

O Njegovim ustima - da imaju okus mojih potomaka.

03.08.2006.

Krivi smo

Uredu, pusti da prolaze godine i nižu se greške
Kad ti već tako tvoje „racionalne kočnice“ govore da trebaš,

Neka se i dalje gomilaju prepreke
I moji grijesi koje Kočnice nikako ne mogu da oproste,

A ja ću ih ovako obilježavati velikim slovom
Kad su već važnije od svega drugog,

I od te ljubavi za koju tvrdiš da osjećaš
I zbog koje ćeš uvijek biti tako uništen
I zbog koje si, još od onda, mrtav čovjek.

Ne trebam mjeriti stvari po sebi, kažeš,
I hoćeš da se divim tvom načinu suočavanja sa stvarima,
I tim tvojim Kočnicama...

Pa, koči, čovječe,
Ja se s Kočnicama, vidiš, ovako neprimjereno,
Suočavam već godinama pomoću svih onih grešaka
Koje, kako rekoh, One ne mogu oprostiti.

Iznova tako, ukrug, naše sprege pronalaze način da budemo nesretni.

Svaki novi krug, sve više mi bivaš kriv.

I za moju nerođenu djecu, jednom, ti ćeš biti kriv.

Za sve buduće propale ljubavi, ti ćeš biti kriv.

Za odbijena uništena srca.

Za skitanja, za traženja, za nenalaženja,

Za mimoilaženja,

Za pjesme, za bježanja, za plač,

Za samoubistvo,

Za sve ćeš te moje grijehe, dragi moj, ti biti kriv:

Ti i tvoje cijenjene, divljenja vrijedne, Kočnice.

02.08.2006.

Bjelolika


U svetosti čekanja dodira neprisutnoga,
Ćuleći u pokožici,
Ja postajem čista,
Bijela
I nevina.

U vječnosti čekanja dolaska njegovog,
Obnavljajući se,
zaboravljam one koji su me voljeli prije njega
i preobražavam se u Artemidu:

dužnost mi je donijeti svjetlost.

Želja mi je donijeti mu čednost.

Alfeje nemilosrdno ubijam strijelama
sve dok ne dođe.

02.08.2006.

?


Svaki put kad čitam tvoju novu pjesmu ja se,

otkrivena,

zacrvenim.

01.08.2006.

Moj prijatelj priča o tome kako mu se ne da naći djevojku


Ona je ispunjavala križaljku,
I za kisik upisala je: K;

A ja sam odmah postao kao helij –
- neveziv.

28.06.2006.

SRUŠENA TVRĐAVA

Tijana je kasnije doživjela pobačaj.

Ahmed Šabo je otišao u glumce
i stalno je boravio
u kantini na ASU
pijući isključivo viski.

Ona je još jednom pokušala
da izgradi tvrđavu ljubavi s nekim dirigentom
koji je temelje potkopavao svojom posesivnošću,
pa je bila prisiljena ostaviti ga.

Šabo tvrdi da je izgubio sposobnost građenja,
ali je Tijana ubijeđena da laže.

Njih dvoje se još i sada
Ponekad sastanu
I pomole na groblju svoje ljubavi.

27.06.2006.

Poštar

Jutros sam u pola osam odvela macu u prirodu,
da lovi sjenke trava.
Na ruku mi sleti mala bubamara,
prošeta,
pa odleti negdje na sjeveroistok.
„Dodirni mu očni kapak“, doviknem joj.

26.06.2006.

Dođi!

Kako možeš vjerovati svim glupostima koje govorim,
Pa ja samo hoću da dođeš
I zapušiš mi usta dlanom
Da zamuknem i nikad više ih ne ponavljam.
Ja samo hoću da dođeš i smiriš moje podivljale hormone
I moju žensku histeriju i melodramatičnost pretvoriš u smirenu i čistu ljubav.

Onaj pramen kose što sam tražila da bude slobodan?
Uzmi, čovječe, i njega,
Udavi me njime,
Radi što hoćeš,
Zguli mi kožu i njome se prekrij, zaštiti se,
Prste nam zapetljaj u mrtve čvorove.

Ja samo hoću da dođeš,
Da se sklupčam u tebe kao fetus u utrobi,
Da me uzmeš svu,
Da budem plodna zemlja tvome sjemenu,
Da se u mene posiješ...


Ja samo hoću da dođeš,
Da moje srce bude tvoj vječni dom,
Da ti moja duša znači počinak,
A moja utroba da ti najnježnije podari potomstvo.

26.06.2006.

Sanjaru

Sanjaru najmanje vjerujem kad kaže da me voli.

Sve je to od nepovjerenja:
Srce se nije skamenilo kao u bajkama,
Ali se plastificiralo
I ima neku zaštitu od zraka emocija.

Kažeš da me voliš
I sad je sve divno,
A u što ćeš se kasnije, sanjaru moj, pretvoriti?

U ljubomoru kad zaspem ili čitam knjigu?
U histeriju kad sam odsutna?
U paranoju, agresiju, posesivnost?

Reći ćeš: oči su ti sanjarske,
A mojima nećeš dozvoliti sjetu ni sanjarenje.

Ja više ne mogu da povjerujem
Da bi moja utroba bila oplođena
I faustovsko u meni zadovoljeno.

Što bi ti učinio jer te ne bih voljela onako kako bi ti želio?
Srušio mi vrata, zidove?
Prerezao mi grkljan?
Objesio se pred ogledalom?

Sanjaru najmanje vjerujem kad kaže da me voli.
Njegove oči u početku zagledane su u daljinu.
Ili u zvukove.
Ili u priče.

Kasnije, zagledaju se u moju slobodu.


Stariji postovi