* * *

Ne mogu više da dišem ustajali zrak
Iz tvojih nosnica.
Najgore slutnje postale su dio
Ovog istrošenog ispunjenja sna,
Ove izlizane sreće
I uljuljkivanja u zaglušujuću stvarnost.

Zar i tvoje ruke – dom
Imaju ovoliko poiskakalih žila
Iz bjesnila užarenog srca?

Hoću li ikad moći ikom objasniti,
Pa makar i fotografijama ovog života,
Kako smo uspjeli poharati,
Pune sokova, riznice našeg spajanja?

Hoću li moći priznati,
Pa makar i nekom tamo trenutku
koji će biti slika ovog sad,
Kako smo bili podivljale zvijeri
Nenavikle na davanje?

Hoćeš li sebi jezik isjeći
Kad ne budem više slušala
Poruke najnižih nagona,
Monstrume rođene iz straha i nesigurnosti?

Hoćeš li zube polomiti
Kad se više ne budu zarivale u meso
I bradavice
Koje su dražile najdublje nagone
Tvoje muškosti?

Hoćeš li nestati?
Šta ćeš postati?

Podivljalo ću zavijati na mjesec
U noćima
koje će, ogromne, imati oblik
tvojih zatvorenih očiju.

Ljubit ću ti očne kapke
I urlikati.

3 komentara

  1. Grimizna rijeka tece tvojim tijelom,preljevajuci se u kanale grijeha.U naletu tom zadesih se i ja.
    Bez kisobrana.
    Nije mi trebao.
    Kapljice krvi po mojoj sivoj kosulji pale su.
    Do koze dosle su mi.
    Zare i pale me.
    Divlje trgaju.
    Raznose po ulicama grada starog.

    Odjednom.
    Kisa napolju.
    I kisobran sam ponio.

    Vidimo se.
    Uskoro.

Komentariši